Crnogorska Tradicionalna Zenka Nosnja:

Odjeća

Od kakvog se materijala pravila košulja zavisilo je umnogome od socijalnog statusa. Košulje su se obično pravile od lana i od konoplje, svečane košulje su se izarađivale od svile i damasta, i obično su bile dekorisane čipkom ili zlatnim vezom. Košulje su se zakopčavale dugmadima, ambretama, koja su imala i ukrasnu i upotrebnu funkciju.

Raša je odjevni predmet koji se nosio preko bijele košulje. Raše su se pravile od vune različitog porijekla.

Suknja je bila odjevni predmet koji su imale žene koje su posjedovale rašu i koje su bile pripadnice bogatijeg sloja doseljenika. Pravile su se od indijane, svilenog kambelota i drugih materijala

.

Pojas je dio tradicionalne nošnje. Širi pojasevi pravljeni su od vune. Kasnije su bili zamijenjeni jakičarem, teškim kožnim pojasom koji je ukrašen crvenom bojom. Potom se pojas obično se krojio od pamuka i lana. Pojas se kopčao uz pomoć dugmeta ili šnale ili se, što je najčešće bio i slučaj, jednostavno vezivao oko struka i obično su bili širine od 6 do 8 cm. Ono što je jako karakteristično za Crnogorsku nošnju je ćemer. On je zamijenio jakičar. To je lakši ženski pojas koji je ukrašen srebrnim filigranima i ima dvije pređice ukrašene raznobojnim kamenjem (najčešće su to zeleni ili tamnocrveni kamen). Ćemer se jos mogao naći izrađen i u kovanom obliku.Ispod starinskog teškog pojasa postojao je još jedan pojas, poznat kao ženski trak. Ženski trak je suknena traka širine do 6cm i dugačka 5 pa i više metara kojim su žene obmotavale struk kako bi se zaštititle od pritiska teškog pojasa koji su nosile.

Pregača se smatrala neizostavnim dijelom tradicionalne crnogorske nošnje. Pregače su se nosile uz tradicionalni kostim i bile su obično namijenjene za svakodnevnu upotrebu. Takve pregače bile su rađene od tele i indijana. Bilo je pak i onih koje su se nosile za svečane prilike i takve pregače bile su ukrašavane svilom i zlatnim vezom.

Ječerma je jedna vrsta kratkog prsluka, dužine do pojasa koji se krojio sa zakopčavanjem i bez njega i obično se pravio od sukna i somota.

Kamižola je takođe jedna vrsta prsluka koja se nosila preko košulje. Rađena je od svile i damasta. Ovaj prsluk su u posjedu imale samo žene is visokih društvenih slojeva.

Zubun je izrađivan od sukna, bombažine i somota. Zubuni su se radili u različitim dužinama. Pravili su se bez rukava i sa njima i na sebi su obično imali dugmad pomoću kojih su se zakopčavali.

Dolama je jedna vrsta gornje haljine koja se najčešće krojila od sukna i imala je svečanu ulogu. Dužina dolame obično je sezala do koljena mada je ponekad mogla ići i nešto ispod istih, i dolame su uvijek imale rukave. Ukrašavane su pozlaćenim dugmadima ili zlatnim gajtanima.

Bran je široka duga ženska haljina. Ona se nosila preko košulje, a sastojao se od gornjeg i donjeg dijela – od stana i od suknje. Stan je bio uzak i pripijen uz tijelo, a donji dio se sastojao od pet nabora. Dužina brana sezala je do stopala.

Obuća

Tradicionalna obuća sastojala se od opanaka, papuča, cipela i pašamaga. Na noge su se prvo oblačile prvo čarape, ili dokoljenice.

Dokoljenice su komad sukna koje su se koristilo da se čvrsto obuhvate listovi noge. Njihovo krojenje nije nimalo jednostavno. Dokoljenice na svojim krajevima imaju prišivene kuke i petlje pomoću kojih se zatežu tako da budu potpuno glatke. Vezivanje dokoljenica traje dugo. Vrlo je bilo bitno da dokoljenica bude dobro stegnuta i zategnuta jer se tada gazi mnogo sigurnije što je bilo od velike važnosti za Crnogorce koji su izuzetno mnogo pješačili i kretali se po jako strmom i krševitom terenu Crne Gore a i šire.

Čarape (bječve) su se u Crnoj Gori mogle naći u nekoliko oblika. Dužina im je bila do ispod koljena, do polovine lista ili pak nešto malo iznad gležnja. Donji dio čarapa pleo se od vune, dok se onaj gornji dio koji je bio vidljiv najčešće radio u boji – i to crvenoj i crnoj. Čarape su imale jedan mali prorez sa strane (unutrašnje), a ivice čarapa su opšivane crvenom ili modrom bojom.

Opanci su bili obuća koja se najviše nosila u Crnoj Gori. Oni se prave od goveđe kože. Krajevi opanaka su jako niski, i nemaju potpetica, dok im je prednji dio zašiljen, i vrh opanka je jako tvrd. Prednji dio opanka je upleten ’ oputom ’ tankim nitima ovčije kože, koja se pružala poprečno, sa jednog kraja opanka do drugog. Po dužini opanka i duž njegove sredine plela su se tri četiri reda koja se završavaju u petljama, a kroz njih se opanak pričvršćivao za nogu. Tako se ovim dijelom pokriva samo polovina stopala, zbog čega se opanak mora čvrsto privezati za nogu. Zbog toga se pravi mali kaiš takođe od opute kojim se obuhvata stopalo i kojim se povezuje prednji dio sa bočnim stranama opanka. Da bi opanak bio mekši i udobniji u njega su Crnogrci stavljali uložak, koji je bio izuzetno značaj pogotovo kad je opanak veći znošen ili kad je koža opanka već istanjena. Oputu, materijal koji se koristi pri izradi opanka Crnogorci su sami spravljali. Ovčija koža se sušila i nakon toga razapinjala. Potom se vuna sa kože brijala, a koža se rezala u tanke kaiševe, koji se omekšavaju, potom upredaju, povezuju i namotavaju na klupka. Za pravljenje opanaka može se iskoristiti i goveđa koža. Ova koža se kvasila, od čega se borala, pa se potom stavljala na kalup nakon čega bi se od nje mogao praviti opanak. Od toga za koje godišnje doba pravi opanak zavisi koju će kožu koristiti za izradu opanaka. Za pravljenje opanaka za ljeto Crnogorac koristi soljenu kožu, a za sva ostala godišnja dobu upotrijebiće nesoljenu kožu.

Pašamage su samo još jedna vrsta lakih cipela ili bolje rečeno papuča u tradicionalnoj crnogorskoj nošnji.

Papuče ili nanule su obuća orijentalnog porijekla koje imaju drveni đon, a odozgo imaju kožnu petlju u koju ulazi stopalo.

trivago
Pronađi hotel u Budvi