Crnogorska Nacionalna Muska Nosnja:

Muška nošnja

Ako se ide po redosledu oblačenja na prvom mjestu bi se našle dokoljenice. Dokoljenice su jedna vrsta čarapa koje snažno stežu listove. Za izradu ovih čarapa potrebno je veliko umijeće, i ono što treba istaći je i to da je bez obzira na iskustvo i godine za oblačenje dokoljenica potrebno dosta vremena. Dokoljenice je potrebno dobro stegnuti da bi se čovjek lakše i sigurnije kretao, što je pogotovo bilo važno za Crnogorce koji su se kretali po krševitoj Crnoj Gori. Osim dokoljenica postojale su tzv. bječve koje su imale prorez sa strane a ivice su im opšivane crvenim ili modrim suknom.

Pantalone su se oblačile odmah nakon dokoljenica i one treba da zahvate jedan dio dokoljenica. Veoma često pantalone i dokoljenice su se vezivale gajtanom kako se ne bi razdvajali i za to su bile izrađivane posebne kukice na dokoljenicama. Pantalone kod običnih Crnogoraca bile su bijele i pravile su se od sukna ili od čoje. Pantalone su pri struku bile široke, dok su ispod koljena bile dosta sužavane. Crnogorci su imali pojas u kojem se nalazio vijenac kroz koji je prolazio gajtan kako bi se pantalone u pasu vezale.

Muška košulja je imala okovratnik i prorez na grudima koji se zatvarao dugmadima. Košulja se uvlačila u pantalone i najčešće je bila bijela (rijetko kada ste mogli naći Crnogorca u šarenoj košulji). Košulja je bila obavezan dio crnogorske muške nošnje i uvijek se na svečanostima nosila vezana. Osim košulje mušku odjeću, tj. njen gornji dio činio je neizostavni gunj. Gunj je imao kratke rese koje su na grudima razmaknute. Crnogorci su nosili ovaj kratki kaput čiji su se krajevi ukrštali jedan preko drugo i zakopčavao se bakarnim dugmićima. Gunj je zamjenjivan dolamom, kojoj su rukavi ispod miški i do šake su skoro otvoreni, tako da se mogu zabaciti nazad. Na taj način ruka ostaje samo u košulji. To je od velikog značaja i jako je karakteristično za Crnu Goru, jer su se tako odijela, tj. nošnje mogle praviti za sva godišnja doba. Kada je ljeto rukavi dolame se nisu koristile, bile su zabačene iza leđa, ali kad je bila zima, Crnogorci su navlačili rukave dolame. Dolamu u Crnoj Gori možete obično naći u zelenoj boji, i pravi se od grubog platna ili čoje. Krajevi dolame (i rukavi i uglovi i rese) su ukrašeni tamnocrvenom bojom.

Ispod gunja se nosio džemadan, koji se spravljan od crvenog sukna i obično je bio izvezen sa strana nekim pamučnim ili svilenim gajtanima crne ili zlatne boje. To je prsluk sa resama koje su prelazile jedne preko drugih, a kopčao se uz pomoć četiri dugmeta (napravljena od metala) i sa crnim čvorovima napravljenim od svilenog kanapa. Džemadan se nosio preko prsa, i išao je sve do grla. Ivice džemadana na resama takođe se ukrašavaju čvorovima ili pak zlatovezom.

Džemadan je ponekad bio zamjenjivan ječermom, koja nije imala ni rese ni preklapanja, a prorez na grudima joj je bio ravan. Sa obje strane ječerme išla su dva reda dugmadi (crnih svilenih) koja služe samo za ukras. Ispod dugmadi nalaze se nekoliko kukica i čvorova koji se koriste za zakopčavanje ječerme do polovine odozdo. Ove kukice i čvorovi su se obično i jedini koristili za kopčanje ječerme, jer su Crnogorcima prsi ostajale otkrivene. Preko gunja išao je jelek.

Jelek se pravio od crnog grubog materijala i bio je ukrašavan gajtanom ili zlatovezom. To je gornji odjevni predmet, nalik kaputu bez rukava. Naprijed je veoma otvoren, i ono što je za njega karakteristčno je da se nikad nije zakopčavao.

Jelek je nekad bio zamjenjivan tokama, koje imaju isti oblik kao i jelek, ali s prednje strane imaju metalne, najčešće srebrne pločice. Toke se vezuju za razliku od jeleka i jako su pripijene uz tijelo, a kako su sačinjene od metala podsjećaju na oklop, kakvu su ulogu i imale nekada u Crnoj Gori.