Najvazniji materijali:

Najvažniji materijal u Crnoj Gori definitivno je bila vuna. Ovce se šišaju jednom ili dva puta godišnje, i šišaju se od glave prema repu i to zbog toga što je potrebno da runo ostane u jednom komadu. Šišanje ovaca bio je zadatak muškaraca, a spravljanje vune je bio ženski dio posla. Runo se obavezno mora oprati od prljavštine i to tako što se prvo umoči i ispere u mlakoj vodi, i to se obično radilo na potoku ili na rijeci. Vune dugih i mekanih vlakana su one najboljeg kvaliteta i one su korišćene za izradu tankog i finijeg sukna, dok su od lošije vune spravljane torbe, ogrtači, vreće i sl. Runo se potom moralo češljati, sa posebnim češljevima koji imaju metalne zubce i koji se uvijek upotrebljavaju u paru. Pri tom češljanju runo omekšava i tako se priprema za predenje.

Kostrijet ili kozja dlaka - se takođe koristila u izradi odjeće. Ona se obrađuje na način koji je vrlo sličan obradi vune, s tim što se kostrijet ne pere niti se češlja češljevima, već se samo prostirala na nekoj ravnoj podlozi i tukla se nekim običnim prutem ili granom koja je bila savijena u luk. S obzirom da je kostrijet kratak i oštar i kao takav jako otporan na vlagu, kostrijet se najčešće upotrebljavao za izradu grubog tekstila: ogrtače, vreće, torbe ali se isto tako vrlo često miješala sa vunom radi spravljanja odjeće.

Lan i konoplja – su jednogodišnje zeljaste biljke i korišćene su za izradu jakog grubog platna za odjeću i ostale kućne potrebe. Lan i konoplja su najkarakterističniji na primorju, i u Riječkoj nahiji, a nešto manje u Nikšićkoj Župi, Drobnjacima, Vasojevićima i Pivi. Lan i konoplja se siju rano u proljeće, a sazrijevalju ljeti kad počinje žetva. Stabiljike se čupaju zajedno sa korijenom koji potom biva odsječen kao i cvjetovi i sjeme. Oni se potom vežu u bale, pa potom u snopove i ostavljaju se 10 dana da se suše. Potom se sjeme odvaja tako što su se snopovi tukli na kamenoj ploči maljugom, a sjeme se čuvalo za sledeću godinu. Potom treba odvojiti vlaknasti dio stabljike, i to se vršilo tako što se stabljika umakala u vodu, obično u plitkom dijelu rijeke ili potoka. Nakon toga snopovi su se vadili iz vode, razvezivali i ispirali, a potom se sve to sušlo na suncu. Zatim je potrebno izlomiti stabljike i osloboditi vlakno drevnastih djelova, što se postizalo tako što su se upotrebljavale brojne alatke, najčešće stupa ili trlica. Neprestalnim udaranjem strukovi su se lomili, a drvenasti dio bi otpadao, tako da je korisno vlakno ostajalo u ruci. Tako dobijena vlakna su se češljala i klasifikovala po kvalitetu po nahođenju domaćice. Ovako očišćene i probrane niti bile su spremne za predenje.

Žuka – je karakteristična za obalu Crne Gore i ona raste samo na mjestima koja su zaštićena od bure. Kod nas je najviše ima na prostoru Bara, Sutomora i Kotora. U grančicama ove biljke nalazi se vlakno koje je čvrsto i pogodno za izradu platna, kao i ribarskih mreža i konopa. Žuka se sječe tokom jula i vezuje u male snopove, a zatim se potapa u more i prekriva kamenjem gdje mora da odstoje oko mjesec dana. Omekšale stabljike se nakon toga trljaju po hrapavom kamenju ili se udaraju kamenom. Drvenasti dio grančice ostaje neizlomljen, a vlakno se pažljivo odvajalo od stabljike. Dobijeno vlakno, koje se obično nazivalo vuna, potom se raščešljavalo i slagalo u bale ili je pak odmah bilo upotrebljavano za predenje.

Svila – je u glavnom bila uvožena iako ima nekih zapisa da se svila proizvodila u Crnoj Gori i to u Podgorici, Baru, u Ulcinju tj. u onim mjestima gdje se ona upotrebljavala za spravljane odjeće. Ljudi su kupovali čaure svilene bube, a drvo murve je uglavnom sađeno u blizini kuće i koristilo se za uzgoj buba. Na proljeće se sjeme odvajalo i ta jajašća su se čuvala u krpama u škrinjama do narednog proljeća. Onda su se jajašca vadila i prostitala na drugoj krpi blizu ognjišta, dok se ne izlegu larve. Gusjenice su se hranile mladim lišćem murve sve dok se ne začaure. Odvajao se jednak broj čaura mužjaka i ženki radi dobijanja sjemena za uzgoj svilene bube sledeće godine. Iz njih se potom izleže leptir, koji bi ugino omah nakonšto položi sjeme. Ostale čaure su bile te koje su se prerađivale za konac. Potapaju se u sud sa topolom vodom i pažljivo se miješaju, a kad čaura omekša pažljivo se vadi svila. Dobijena vlakna su se namotavala u klupka i potom su bila ostavljana da se suše. Zavisno od toga za šta je svila bila namijenjena, vodilo se računa da li će se vaditi tanje ili deblje niti, kao i o tome da li će se svila presti jer svila koja je bila upotrebljavana za vezenje se nije prela.